Moj mileni Ljubimac ima duugu i gustu dlakicu. Kako na sebi tako i po stanu. I to je vječna bitka. Mi protiv dlakica...
Na tržištu se pojavilo i novo, širom foruma mnogo hvaljeno oružje FURminator. To bi ga kao bio, u svijetu četki za pse- TERMINATOR. Čim sam postala svjesna njegovog postojanja-morala sam ga imati. I to jučer. S obzirom da je kod nas neprimjereno preskup našla sam ga na Ebay za 7.99 funti+ 5.99 funti poštarine (sveukupno cca 120 kn).
Paketić je stigao stvarno brzinom svjetlosti, naravno, u onih 15 minuta kad ja nisam bila doma tako da me dočekala zelena ceduljica. Isti dan popodne bila sam na pošti. Umjesto paketa dočekala me plava koverta koju mi je poslala ni manje ni više Hrvatska pošta. Na koverti je kao primatelj bio naveden: (HT) T****(prezime), a unutra čitaba o tome kako moram donijeti papire za carinjenje robe koju planiram uvesti...truć bljuć JCD (jedinstveni carinski dokument)....imenovati špeditera ili, naravno, opunomoćiti špeditera Hrvatske pošte.
Ništa mi baš nije bilo jasno. S obzirom da je već bilo 18 h, a gospoda rade do 15h uz naglasak da pauziraju od 10-10.30h, nitko mi nije mogao dati suvislu informaciju što mi je činiti.
Čak me ni bronhitis nije mogao spriječiti da jutros zarana odjurim u poštu. I tako stignem ja na šalter:
Ja: Dobar dan!
Ona na šalteru (skraćeno Brkata u daljnjem tekstu): Dobar dan ( ne uspostavlja očni kontakt već zatucano/staklenim pogledom gleda u papir)
Ja: Htjela bi podignuti paket
Brkata: Stavite tu (debelim čevapom ukazuje na dno stranice) pečat i potpis i odite u sobu 29 po paket.
Ja:(Pečat?!)Hvala!
Hrabro odlazim u sobu 29 po ogavnom povijesnom hodniku uređenom još u vrijeme Tita po točkastom linoleumu po kojem je još CKSKJu gazila....Vrata sobe 29 neuspješno glume šalter. Za drvenim stolom kojeg je nagrizo zub vremena sjedi isti takav striček u plavoj kutici sa pepeljarama na očima i sa tri duge dlake začešljane sa lijeva na desno prek cijele glave pa ukrug .
Ja: Dobar dan, trebam podići paket- poslala me gospođa sa šaltera kod vas...
Pepeljarko: AAAA...morate tu (žutim prstom usahlim od duhana ukazuje na dno papira) staviti žig i potpis...
Ja : Ali gospodine...ja sam privatna osoba i nemam pečat...to je paket za privatnu osobu
Pepeljarko:(upučuje mi osjetno tup pogled sa svih četvero očiju) ali tu piše firma: HT,
treba žig, vi ste firma, tu piše, ne znam ja...Evo piše da ste iz firme HT (op.a.Hrvatski telekom)
Oko mi je već tu lagano zatitralo i prvi grašak znoja probio mi se na usnicu...Gledam ja njega kroz lagano stisnute oči koje se pune bijesom, a gleda bogme i on mene sa svih četvero tupih očiju... Majke mi moje u glavi mi je zasvirala i ona tema iz Okršaja kod OK korala i krajičkom oka sam vidjela onu pustinjsku biljku kako se kotrlja...Napetost je rasla bez riječi...
Uletio je jedan mlađi lik koji je BTW izgledao kao jedini koji tu nešto zaista i radi.
Mlađi lik: Da vidim...(otima mi papir iz ruke i odlazi lutat među policama famozne sobe 29, vraća se sa paketom...).
Evo vidite, kaže on meni, piše tu na paketu firma i pokazuje mi paket...na paketu piše:
H T T****(prezime)
Trmanska *** ***
10 000 Zagreb
Ja: pa eto vidite da se netko zabunio ... skrati je ime i prvo prezime u inicijale i ima tip feler, evo vidite , čak i na adresi...
Mlađi lik (gleda šutke u paket): morate u sobu 26 na carinjenje...
Ja (zbunjeno): ma kakvo carinjenje pa to je češalj za psa...
Mlađi lik: (sliježe ramenima) a takva je procedura...
Soba 26 se nalazi prekoputa sobe 29. S obzirom da , de facto, cijelo vrijeme i stojimo pored sobe 26 jer soba 29 glumi šalter, okrećem se na petama prema sobi 26. Kuc-kuc. Ništa. Kuc-kuc. Ništa. Ulazim. U izrazito depresivnoj sobi boje nikotina nalaze se Debela drska babetina koja se odmah otresa na mene da što oću i dva ispijena carinika. Jedan od njih domahuje mi ručicom da se približim stolu (polovicu sobe je zauzela Debela drska babetina svojom guzičetinom i nekim paketima na kolicima koje važno preslaguje sa lijeva na desno).
Carinik gleda papir. Mirnim glasom progovara: Molim žig firme i vaš potpis...
Ja: Gospodine, NEMAM žig. Ja sam privatna osoba. Kupila sam češalj za psa na Ebayu. Nisam ja kriva što je englez krivo zapisao inicijale...evo vidite, čak je i adresu krivo zapisao pa mi je ipak došla točno obavijest...
Carinik: (mrko, sa trade mark carinik facom): Što je u paketu? (bradom pokazuje na paket)
Ja:( uz uzdah, malo me već počeo i bronhitis gušiti) Četka za psa! Češalj! Evo tu vam je račun sa Ebay-a...ja, H M T**** sam kao PRIVATNA osoba naručila češalj za psa i sa poštarinom je sve to 120 kn...eto, vidite račun...
Mlađi lik se u međuvremenu stvorio kraj mene sa paketom i čakijom. Vještim pokretom otvara paket. Vadi češalj za psa. Na tren mi je srce zatitralo....moj FURminator....tako blizu....
Carinik ovlaš pogledom prelazi račun. Vadi papir...JCD...sada vidno zbunjen Mlađi lik govori...ali ona nema firmu ( meni je već čelo orošeno živčanim graškama znoja i pazuh počinje puštat slapove)
Carinik: aha...nnn...da
I uzima drugi papir. Ispostavilo se da je to Zahtjev za preadresiranjem. I pita on mene: kako se zovete
Ja:(po 58 put) H**** M**** T****
Vidim on piše : H**** T****( mislim si u sebi m**** ti je**** ovi su svi ovdje retardirani...)
Ustaje se i odlazi za drugi stol po neku knjigu i pita Debelu drsku babetinu: a jel, šta ono pišemo kad je oslobođeno od carine...Ona neartikulirano izmumlja, on je shvati.Daje on meni papir.
Mlađi lik mi uzima papir pred nosom, gleda i pita : a zar ne bi tu trebao biti pečat?
Kaže Carinik njemu, prepotentno, JA sam to potpisao i stavio ŽIG. Ne treba.
Carinik meni: idite u sobu 29 po paket.
Mlađi lik koji sa paketom još uvijek stoji do mene zaljepi selotejpom razrezan paket i šmugne sa njim prekoputa u sobu 29. Ja ga vidim kako stavlja paket na policu.
Opet dolazim na glumljeni šalter sobe 29 gdje je moj prijatelj Pepeljarko.Gleda on mene sa četvero očiju.
Ja: Dobar dan.
Pepeljkarko: Izvolte... ( u međuvremenu je valjda nastupila amnezija)
Ja: Trebam podignuti paket (pružam papir koji je potpisao Carinik)
Pepeljarko: Ne može. Morate ići naprijed na šalter prvo platiti poštarinu.
Ja: Kakvu poštarinu?!?????? poštarina je plačena...
Pepeljarko (slaže prepametan izraz lica i drsko progovara gledajuć me svojim tupim četvoro okicama): Epa, gospodična, vi, kao i svi ste platili tamo njihovu poštarinu ali niste kao i svi drugi platili tu ovu poštarinu kod nas, od granice do tu
Ja: Svašta. Prvi put to čujem...
Pepeljarko:(još bezobraznije) e pa morate platit, ja vam paket ne mogu dat...
U ovom trenutku moj mozak je već počela ovijati crna gusta magla zvana black-out. Trzanje oka se ubrzalo...Plivala sam u znoju...I odmarširam ja na šalter. Spuštam papir bez riječi. Brkata me ne vidi. Po staklenom pogledu shvaćam da trenutno nije za šalterom iako tu sjedi. Luta pogledom po stolu...i vidi zapakiranu čokoladicu. Lagano se oblizne po brkovima i uhvati čokoladicu...Počinje borba sa celofanom...
Ja(nadrkano): Dobar dan! Hoću podić paket.
Njoj ispada čokoladica iz ruke. Gleda me tupkastim pogledom srne zatečene na pojilu...Brkata briše svoje čevape u majicu preko prsa i uzima papir, progovara: aaaa....treba platit poštarinu...
Ja: (uporno) Kakvu poštarinu?!?????? poštarina je plačena...evo, imam tu i račun...
Brkata: E pa treba neko ove papire platit što vam mi tu radimo...to vam je 1o kn i 30 lp.
Nije mi se dalo prepirat za deset kuna, a i bila sam već na rubu incidenta...vadim jebenih 10 kn.
Ja: Evo...jel mogu SADA dobit svoj paket
Brkata: E pa fali vam žig i potpis od Carinika tu. Ja vam nemogu izdat paket. To morate kod Načelnuika ić i da vam on udari žig...bla...bla...bla...Idite u sobu 29
U mom mozgu nastupilo je zamračenje. Uz nadljudske napore slažem na licu ciničan grč koji bi trebao glumiti smiješak i protiskujem kroz zube uz režanje...
Ja: Gospođo, jel se vi to samnom šalite? Jel znate, meni ovo nije više zabavno. SADA su me iz sobe 29 poslali vama po paket...igrate ping-pong sa mnom kroz sobe već pol sata....
Brkata: a ja vama ne mogu dat paket...kako da ja na ovom papiru vidim da ja vama trebam dat paket...to je takva procedura (sad joj glas već živčano piskuta), nisam je ja smislila, šta se na mene ljutite...
U pomoć priskače brko u kuti, malo zazire od mene, vjerojatno zbog ljupkog izraza na mom licu. Mislim si, sreća da nemam pištolj...sad bio ih morala odležat , a taman idemo u Beč....
Brko: Gospodična u čemu je problem.
Ja: Ja ne znam u čemu je problem od početka. Šalju me ko budalu iz sobe u sobu već pola sata.
Brko:Dajte da ja vidim...Evo sad ćemo mi to rješit...nije Carinik stavio žig...(brko odlazi u sobu 26,a ja ostajem stajat kod sobe 29 koja glumi šalter, a četvero očiju pilje u mene)
Brko (izlazi i pruža mi papir):eto na, sad ima žig, sad možete na šalter po paket. Sad se tu ljepo sve vidi (maše mi pred nosom papirom na kojem sad stoji pečat OSLOBOĐENO OD CARINE- isti onaj pečat za kojeg je Mlađi lik pitao CArinika jel treba).
Ja(procjeđujem kroz zube): FAla!
Odlazim na šalter. Brkata zauzima obrambeni stav i promatra me kroz stisnute oči. Brk titra.
Ja stavljam papir, ona ga uzima.
Pametujućim glasom progovara: eto vidite, sve je tu. Sad idite u sobu 28 po paket.
Ja se počinjem histerično smijati i jedno oko mi počinje suziti. Živci popuštaju...jedan po jedan...Moj cerek ispunjava zrak. Svi začuđeno ispuštaju papire i bulje u mene...
Ja(kroz podsmijeh): Vi se šalite...Majke mi moje, vi niste normalni...vi stvaaaaarno niste normalni...kolko god vas tu ima...
Odlazim opet u hodnik i sobu 28. Soba 28 je naime samo drugi ulaz u sobu 29. Simpa raspjevana teta srednjih godina koja iznad stola ima Clooney-evu sliku uzima papir i daje mi paket. Tri metra dalje u sobi vidim dobro poznate oči kako pilje u mene...svih četvero...Uzimam paket i bježim. Psihički slomljena...
Hoću li idući put žaliti zaposlenike pošte kad budu prosvjedovali za veće plaće i protiv otpuštanja? Ne. Dapaće, naprotiv, još bi ih i malom palicom svaki dan po očima tukla.
Pa se ti usudi naručit češalj iz vana...
Na tržištu se pojavilo i novo, širom foruma mnogo hvaljeno oružje FURminator. To bi ga kao bio, u svijetu četki za pse- TERMINATOR. Čim sam postala svjesna njegovog postojanja-morala sam ga imati. I to jučer. S obzirom da je kod nas neprimjereno preskup našla sam ga na Ebay za 7.99 funti+ 5.99 funti poštarine (sveukupno cca 120 kn).
Paketić je stigao stvarno brzinom svjetlosti, naravno, u onih 15 minuta kad ja nisam bila doma tako da me dočekala zelena ceduljica. Isti dan popodne bila sam na pošti. Umjesto paketa dočekala me plava koverta koju mi je poslala ni manje ni više Hrvatska pošta. Na koverti je kao primatelj bio naveden: (HT) T****(prezime), a unutra čitaba o tome kako moram donijeti papire za carinjenje robe koju planiram uvesti...truć bljuć JCD (jedinstveni carinski dokument)....imenovati špeditera ili, naravno, opunomoćiti špeditera Hrvatske pošte.
Ništa mi baš nije bilo jasno. S obzirom da je već bilo 18 h, a gospoda rade do 15h uz naglasak da pauziraju od 10-10.30h, nitko mi nije mogao dati suvislu informaciju što mi je činiti.
Čak me ni bronhitis nije mogao spriječiti da jutros zarana odjurim u poštu. I tako stignem ja na šalter:
Ja: Dobar dan!
Ona na šalteru (skraćeno Brkata u daljnjem tekstu): Dobar dan ( ne uspostavlja očni kontakt već zatucano/staklenim pogledom gleda u papir)
Ja: Htjela bi podignuti paket
Brkata: Stavite tu (debelim čevapom ukazuje na dno stranice) pečat i potpis i odite u sobu 29 po paket.
Ja:(Pečat?!)Hvala!
Hrabro odlazim u sobu 29 po ogavnom povijesnom hodniku uređenom još u vrijeme Tita po točkastom linoleumu po kojem je još CKSKJu gazila....Vrata sobe 29 neuspješno glume šalter. Za drvenim stolom kojeg je nagrizo zub vremena sjedi isti takav striček u plavoj kutici sa pepeljarama na očima i sa tri duge dlake začešljane sa lijeva na desno prek cijele glave pa ukrug .
Ja: Dobar dan, trebam podići paket- poslala me gospođa sa šaltera kod vas...
Pepeljarko: AAAA...morate tu (žutim prstom usahlim od duhana ukazuje na dno papira) staviti žig i potpis...
Ja : Ali gospodine...ja sam privatna osoba i nemam pečat...to je paket za privatnu osobu
Pepeljarko:(upučuje mi osjetno tup pogled sa svih četvero očiju) ali tu piše firma: HT,
treba žig, vi ste firma, tu piše, ne znam ja...Evo piše da ste iz firme HT (op.a.Hrvatski telekom)
Oko mi je već tu lagano zatitralo i prvi grašak znoja probio mi se na usnicu...Gledam ja njega kroz lagano stisnute oči koje se pune bijesom, a gleda bogme i on mene sa svih četvero tupih očiju... Majke mi moje u glavi mi je zasvirala i ona tema iz Okršaja kod OK korala i krajičkom oka sam vidjela onu pustinjsku biljku kako se kotrlja...Napetost je rasla bez riječi...
Uletio je jedan mlađi lik koji je BTW izgledao kao jedini koji tu nešto zaista i radi.
Mlađi lik: Da vidim...(otima mi papir iz ruke i odlazi lutat među policama famozne sobe 29, vraća se sa paketom...).
Evo vidite, kaže on meni, piše tu na paketu firma i pokazuje mi paket...na paketu piše:
H T T****(prezime)
Trmanska *** ***
10 000 Zagreb
Ja: pa eto vidite da se netko zabunio ... skrati je ime i prvo prezime u inicijale i ima tip feler, evo vidite , čak i na adresi...
Mlađi lik (gleda šutke u paket): morate u sobu 26 na carinjenje...
Ja (zbunjeno): ma kakvo carinjenje pa to je češalj za psa...
Mlađi lik: (sliježe ramenima) a takva je procedura...
Soba 26 se nalazi prekoputa sobe 29. S obzirom da , de facto, cijelo vrijeme i stojimo pored sobe 26 jer soba 29 glumi šalter, okrećem se na petama prema sobi 26. Kuc-kuc. Ništa. Kuc-kuc. Ništa. Ulazim. U izrazito depresivnoj sobi boje nikotina nalaze se Debela drska babetina koja se odmah otresa na mene da što oću i dva ispijena carinika. Jedan od njih domahuje mi ručicom da se približim stolu (polovicu sobe je zauzela Debela drska babetina svojom guzičetinom i nekim paketima na kolicima koje važno preslaguje sa lijeva na desno).
Carinik gleda papir. Mirnim glasom progovara: Molim žig firme i vaš potpis...
Ja: Gospodine, NEMAM žig. Ja sam privatna osoba. Kupila sam češalj za psa na Ebayu. Nisam ja kriva što je englez krivo zapisao inicijale...evo vidite, čak je i adresu krivo zapisao pa mi je ipak došla točno obavijest...
Carinik: (mrko, sa trade mark carinik facom): Što je u paketu? (bradom pokazuje na paket)
Ja:( uz uzdah, malo me već počeo i bronhitis gušiti) Četka za psa! Češalj! Evo tu vam je račun sa Ebay-a...ja, H M T**** sam kao PRIVATNA osoba naručila češalj za psa i sa poštarinom je sve to 120 kn...eto, vidite račun...
Mlađi lik se u međuvremenu stvorio kraj mene sa paketom i čakijom. Vještim pokretom otvara paket. Vadi češalj za psa. Na tren mi je srce zatitralo....moj FURminator....tako blizu....
Carinik ovlaš pogledom prelazi račun. Vadi papir...JCD...sada vidno zbunjen Mlađi lik govori...ali ona nema firmu ( meni je već čelo orošeno živčanim graškama znoja i pazuh počinje puštat slapove)
Carinik: aha...nnn...da
I uzima drugi papir. Ispostavilo se da je to Zahtjev za preadresiranjem. I pita on mene: kako se zovete
Ja:(po 58 put) H**** M**** T****
Vidim on piše : H**** T****( mislim si u sebi m**** ti je**** ovi su svi ovdje retardirani...)
Ustaje se i odlazi za drugi stol po neku knjigu i pita Debelu drsku babetinu: a jel, šta ono pišemo kad je oslobođeno od carine...Ona neartikulirano izmumlja, on je shvati.Daje on meni papir.
Mlađi lik mi uzima papir pred nosom, gleda i pita : a zar ne bi tu trebao biti pečat?
Kaže Carinik njemu, prepotentno, JA sam to potpisao i stavio ŽIG. Ne treba.
Carinik meni: idite u sobu 29 po paket.
Mlađi lik koji sa paketom još uvijek stoji do mene zaljepi selotejpom razrezan paket i šmugne sa njim prekoputa u sobu 29. Ja ga vidim kako stavlja paket na policu.
Opet dolazim na glumljeni šalter sobe 29 gdje je moj prijatelj Pepeljarko.Gleda on mene sa četvero očiju.
Ja: Dobar dan.
Pepeljkarko: Izvolte... ( u međuvremenu je valjda nastupila amnezija)
Ja: Trebam podignuti paket (pružam papir koji je potpisao Carinik)
Pepeljarko: Ne može. Morate ići naprijed na šalter prvo platiti poštarinu.
Ja: Kakvu poštarinu?!?????? poštarina je plačena...
Pepeljarko (slaže prepametan izraz lica i drsko progovara gledajuć me svojim tupim četvoro okicama): Epa, gospodična, vi, kao i svi ste platili tamo njihovu poštarinu ali niste kao i svi drugi platili tu ovu poštarinu kod nas, od granice do tu
Ja: Svašta. Prvi put to čujem...
Pepeljarko:(još bezobraznije) e pa morate platit, ja vam paket ne mogu dat...
U ovom trenutku moj mozak je već počela ovijati crna gusta magla zvana black-out. Trzanje oka se ubrzalo...Plivala sam u znoju...I odmarširam ja na šalter. Spuštam papir bez riječi. Brkata me ne vidi. Po staklenom pogledu shvaćam da trenutno nije za šalterom iako tu sjedi. Luta pogledom po stolu...i vidi zapakiranu čokoladicu. Lagano se oblizne po brkovima i uhvati čokoladicu...Počinje borba sa celofanom...
Ja(nadrkano): Dobar dan! Hoću podić paket.
Njoj ispada čokoladica iz ruke. Gleda me tupkastim pogledom srne zatečene na pojilu...Brkata briše svoje čevape u majicu preko prsa i uzima papir, progovara: aaaa....treba platit poštarinu...
Ja: (uporno) Kakvu poštarinu?!?????? poštarina je plačena...evo, imam tu i račun...
Brkata: E pa treba neko ove papire platit što vam mi tu radimo...to vam je 1o kn i 30 lp.
Nije mi se dalo prepirat za deset kuna, a i bila sam već na rubu incidenta...vadim jebenih 10 kn.
Ja: Evo...jel mogu SADA dobit svoj paket
Brkata: E pa fali vam žig i potpis od Carinika tu. Ja vam nemogu izdat paket. To morate kod Načelnuika ić i da vam on udari žig...bla...bla...bla...Idite u sobu 29
U mom mozgu nastupilo je zamračenje. Uz nadljudske napore slažem na licu ciničan grč koji bi trebao glumiti smiješak i protiskujem kroz zube uz režanje...
Ja: Gospođo, jel se vi to samnom šalite? Jel znate, meni ovo nije više zabavno. SADA su me iz sobe 29 poslali vama po paket...igrate ping-pong sa mnom kroz sobe već pol sata....
Brkata: a ja vama ne mogu dat paket...kako da ja na ovom papiru vidim da ja vama trebam dat paket...to je takva procedura (sad joj glas već živčano piskuta), nisam je ja smislila, šta se na mene ljutite...
U pomoć priskače brko u kuti, malo zazire od mene, vjerojatno zbog ljupkog izraza na mom licu. Mislim si, sreća da nemam pištolj...sad bio ih morala odležat , a taman idemo u Beč....
Brko: Gospodična u čemu je problem.
Ja: Ja ne znam u čemu je problem od početka. Šalju me ko budalu iz sobe u sobu već pola sata.
Brko:Dajte da ja vidim...Evo sad ćemo mi to rješit...nije Carinik stavio žig...(brko odlazi u sobu 26,a ja ostajem stajat kod sobe 29 koja glumi šalter, a četvero očiju pilje u mene)
Brko (izlazi i pruža mi papir):eto na, sad ima žig, sad možete na šalter po paket. Sad se tu ljepo sve vidi (maše mi pred nosom papirom na kojem sad stoji pečat OSLOBOĐENO OD CARINE- isti onaj pečat za kojeg je Mlađi lik pitao CArinika jel treba).
Ja(procjeđujem kroz zube): FAla!
Odlazim na šalter. Brkata zauzima obrambeni stav i promatra me kroz stisnute oči. Brk titra.
Ja stavljam papir, ona ga uzima.
Pametujućim glasom progovara: eto vidite, sve je tu. Sad idite u sobu 28 po paket.
Ja se počinjem histerično smijati i jedno oko mi počinje suziti. Živci popuštaju...jedan po jedan...Moj cerek ispunjava zrak. Svi začuđeno ispuštaju papire i bulje u mene...
Ja(kroz podsmijeh): Vi se šalite...Majke mi moje, vi niste normalni...vi stvaaaaarno niste normalni...kolko god vas tu ima...
Odlazim opet u hodnik i sobu 28. Soba 28 je naime samo drugi ulaz u sobu 29. Simpa raspjevana teta srednjih godina koja iznad stola ima Clooney-evu sliku uzima papir i daje mi paket. Tri metra dalje u sobi vidim dobro poznate oči kako pilje u mene...svih četvero...Uzimam paket i bježim. Psihički slomljena...
Hoću li idući put žaliti zaposlenike pošte kad budu prosvjedovali za veće plaće i protiv otpuštanja? Ne. Dapaće, naprotiv, još bi ih i malom palicom svaki dan po očima tukla.
Pa se ti usudi naručit češalj iz vana...
